NATO je za rat, za što je Europa?

-

Prema novom Strateškom konceptu NATO-a, Rusija se više ne smatra partnerom, već zajedničkom prijetnjom. Članice su se također dogovorile o širenju na sjever, milijardama za ponovno naoružavanje i jačanje istočnog krila. Sve nas to vodi prema posljednjim danima osamdesetih, kao da desetljeća poslije nisu proizvela ništa novoga. Krećemo ispočetka, ali s daleko gorim iskustvima nego prije. Ponavljanje povijesti kao da je pred nama.

Glavni tajnik NATO-a Jens Stoltenberg najavljuje novi Strateški koncept Saveza, Izvor: NATO, Press / Izvor NATO, Press

Državna je doktrina Ruske Federacije barbarstvo. Svakim napadom na civile, svakim činom namjerne okrutnosti, svakim danom ovog agresorskog rata bez presedana od 1990-ih i raspada bivše Jugoslavije (iako velik broj neukih medija i političara navodi od Drugoga svjetskog rata), Ruska Federacija potvrđuje svoj status neprijatelja civiliziranog čovječanstva: prkošenje Moskve osnovnim vrijednostima čovječanstva učvršćuje zajednicu naroda koja teži očuvanju dostojanstva i slobode. Takva prijetnja zahtijeva politiku koja jednom zauvijek uklanja licemjerje i dvosmislenost. A ono što Madridski samit sugerira jest da će takva strategija na kraju poprimiti oblik. Čvrstina za koju se činilo da je nedostajala posljednjih desetljeća sada je očita. Rusiju nazivaju i doživljavaju onakvom kakva uistinu jest, izvan diplomatskih eufemizama: prijetnjom koju je potrebno obuzdati, politički i vojno.

Uspjeh militarističkog duha

Poziv za pridruživanje Finskoj i Švedskoj samo potvrđuje istinu koja se ne može zanemariti. Ratom u Ukrajini neutralnost prestaje biti valjana opcija. Od sada će Rusija imati znatno ojačanu zapadnu prisutnost na Baltiku. Na Baltiku, gdje je započeo carski put Petra Velikog, Rusija Vladimira Putina susreće se s dramatično promijenjenom geostrateškom stvarnošću. Enklava Kalinjingrad simbol je sučeljavanja dvaju svjetova. Nova politika prema Rusiji očito se temelji na transatlantskom partnerstvu, koje se prihvaća bez oklijevanja. O prisutnosti Sjedinjenih Država ovisi sigurnost Srednje i Istočne Europe: uz Veliku Britaniju, SAD je jamac izbjegavanja novog scenarija kapitulacije pred agresijom. Oni koji su evocirali, nimalo bezazleno, na projekt zasebne europske vojske dobivaju rječit odgovor. Europa u kojoj živimo ne može preživjeti bez tog jedinstvenog odnosa. To nije razlog za aplauz nego za žaljenje jer NATO nije prepoznao prijetnju, a Europa se nije pokazala kao suveren donositelj odluka. Sve se nekako vratilo na početak: sigurnost kontinenta ovisi o Washingtonu, a Rusija je ponovno glavni neprijatelj. Riječ je o velikom porazu diplomacije, mirotvorstva, a osobito je tu posrijedi trijumf militarizma i vojne industrije.

Rat u Ukrajini, koji ulazi u četvrti mjesec krvoprolića, postaje središnja epizoda u borbi kojoj je cilj uklanjanje ruske prijetnje u Europi. Ukrajina je prva i najdalje izbačena fronta u agresiji Rusije. Otpor u Ukrajini smanjuje strah Srednje i Istočne Europe od invazije. Branimo li ovdje Ukrajinu? I ne baš. Ukrajina nema ama baš nikakvu demokratsku tradiciju, a garnitura na vlasti u Kijevu tek je kozmetika onoga što bi ta zemlja trebala imati. Nastupio je trenutak realizma, a on ne mari za politički poredak. Da je Rusija saveznik, NATO se nikad ne bi zabrinjavao zbog demokratskog manjka u zemljama na istoku Europe.

Novi Hladni rat

Vraćanje na postavke prije 1990. znači da je Rusija ponovno u Ukrajini kako bi potvrdila status kojega se nikada nije odrekla. Ruska država, koju je Petar Veliki izgradio kao ratni stroj i kao mehanizam brutalne eksploatacije, ostaje vjerna svojoj misiji. Invazija na Ukrajinu gesta je kojom Rusija prelazi Rubikon. Simbolična je granica prijeđena. Washington je istodobno presretan što može iskoristiti svoju vojnu snagu i trošiti milijune poreznih obveznika na novi ratni stroj. Europa, uvijek sklona idealizmu, ponovno gubi. To je tragedija koja se može izravno vidjeti u nedaćama izbjeglica i stravičnim ratnim zločinima. Očito je pravilo svih vojnih rješenja na jugoistoku i istoku Europe da se nanesu takve štete od kojih se ljudi ne mogu oporaviti. Utopija europskog mira srušena je eurobirokratskom samodopadnošću, neznanjem, nevoljkošću te prevelikim povjerenjem u zemlju koja nikad nije prihvatila prosvjetiteljsko-demokratske ideje te koja je sebe konsolidirala kao imperij i prije nego što se moglo naslutiti da će doći do okršaja. Scenarij ustupanja teritorija konsolidirao bi imperij koji je u padu. Zločini u Ukrajini ne mogu se nagraditi kažnjavanjem žrtve: takav bi presedan bio koban, srednjoročno i dugoročno. No ne možemo biti sigurni da se to neće dogoditi. Isti oni političari i mediji koji ističu rat u Ukrajini kao najgori od Drugoga svjetskog rata zanemaruju „rješenje“ međunarodne zajednice u sukobima na Balkanu. Tko je svojedobno nagradio agresora stvaranjem Republike Srpske ako ne zapadne sile? Tko je htio otkinuti dio teritorija Hrvatske u fantom-državu koja bi samo nominalno bila pod Zagrebom ako ne zapadne sile? Rusiju treba zaustaviti u Ukrajini, jer samo njezin vojni neuspjeh može jamčiti mir u Europi. Sada se moramo suočiti s naivnošću Europe, podjelama u njezinim redovima, nikad promijenjenom agresivnom Rusijom i uvijek militarističkim Sjedinjenim Državama. To je svijet u kojemu realno živimo.

Odluka NATO-a i rat u Ukrajini konačni su ispit za Europsku Uniju. Organizacija koja je nastala upravo kao nadvladavanje podjela i za mir u Europi se mora vratiti korijenima ako želi preživjeti kao moralna vertikala, a ne samo politička birokracija. NATO je ponovno u središtu pozornosti. Ali to ne znači da je EU izgubila utjecaj. Bez toga stroge sankcije ne bi bile moguće, a dugoročno ne bi bilo trajnog, stabilnog političkog poretka u Europi. Da, sada je NATO posebno koristan. Ali kako će stvari izgledati s američke strane s mogućnošću povratka Trumpa i vjerojatnošću da pozornost i resursi SAD-a budu usmjereni na njezina velikog rivala – Kinu? Umjesto zagovaranja strateške autonomije u svakoj prilici, vrijeme je da se ta autonomija konačno implementira. Među odlukama donesenim na samitu u Madridu jest obveza povećanja broja vojnika spremnih na akciju s 40.000 na 300.000 – sa svime što to podrazumijeva u smislu obuke i opreme te troškova za porezne obveznike. Promjena koja će zahvatiti i Hrvatsku. Ukoliko se dogodi, novi Hladni rat bit će skup, a to neće dobro proći među građanima koji su već dobrano navikli na ljudska prava, zaštitu okoliša i mirovne inicijative.

Europa mora odlučiti

U tom slučaju, daleko je Amerika. Ratnohuškačka kultura, nadahnuta uvjerenjem da je uporaba sile jedini način da se osigura mir, prožima svaki NATO-ov potez. A opet,  NATO nije uspio osigurati sigurnost Europi, a njegova trenutna strategija u ratu u Ukrajini ostavit će uništeni, ranjeni kontinent koji ne vidi bolji izlaz od pada u naručje SAD-a. To je alternativa koje se boje mnoge europske zemlje, pa se stoga ne može ni vidjeti snažni konsenzus o načinu pomoći Ukrajini. Svi se slažu da se ne smije dopustiti Rusiji da uspije u sadašnjoj agresiji. Ali znači li to da bi trebala biti fizički poražena na bojnom polju u Ukrajini, kao što tvrde Britanija i većina srednjoeuropskih i istočnih Europljana, ili bi bilo dovoljno da rat završi, u kojemu Moskva nije poražena, a Europa nije pobijedila, kako bi to željeli njemački čelnici? Onog trenutka kada Moskva natukne da želi prekid vatre u Ukrajini, sva ta različita mišljenja unutar NATO-a izaći će na vidjelo. U trenutku kada je UN paraliziran (Rusija i Kina i dalje imaju pravo veta na sve odluke) i kada je očito potrebna temeljita izmjena glavne međunarodne političke organizacije, EU mora odgovoriti hoće li postići konsenzus između svojih članica ili će slijepo pratiti američku volju bez obzira na energetske, gospodarske, pa čak i infrastrukturne i izravno sigurnosne posljedice za europske građane.

Bruxelles mora donijeti odluku, a ona nije nimalo laka. S moralnog stajališta, ona mora biti vrlo jasno orijentirana protiv ruske agresije. Sa stajališta neovisnosti, ona mora biti snažno nezavisna od američkog utjecaja, ako ne želi riskirati dugoročno novi Hladni rat. Sa stajališta odgovornosti, ona mora zaštititi europske građane od gospodarskih slomova, napada na kritičnu infrastrukturu, izravne agresije i nesigurnosti osnovnih uvjeta za život. Riječ je o važnoj prekretnici koja će imati dugoročne posljedice u svim sferama naših života, od eurobirokrata u Bruxellesu do nonice koja prodaje povrće na vrgoračkoj tržnici. Zbog toga je vrijeme za skladnu stratešku autonomiju, a vremena za tu odluku gotovo da više i nema.